Tiszatájonline | 2012. október 26.

Balázs Attila: Kinek Észak, kinek Dél

BOLDOGOK HAJÓJA (Részlet)
Csodálatos dolog a Gutenberg-galaxis: ha nem lenne, ki kellene találni, de mivel már megvan, nem kéne veszendőbe hagyni, hiszen annyi mindent megőrzött számunkra, hogy hiányában vagy távollétében olyanok lennénk, mint az emlékezet nélküli ember, maga az amnézia […]

A jelenleg is zajló 57. belgrádi Nemzetközi Könyvvásár díszvendége Magyarország és a magyar irodalom. Ennek apropójából szervezte meg a zEtna internetes folyóirat Balkáni Magyar Irodalmi Klubját, melynek keretében magyar és szerb írók mutatkoztak be Belgrádban. A klub szerzőinek szövegeit, illeve az eseményre készült fordításokat közöljük most a zEtna szívélyes engedélyével.

BOLDOGOK HAJÓJA
(Részlet)

Csodálatos dolog a Gutenberg-galaxis: ha nem lenne, ki kellene találni, de mivel már megvan, nem kéne veszendőbe hagyni, hiszen annyi mindent megőrzött számunkra, hogy hiányában vagy távollétében olyanok lennénk, mint az emlékezet nélküli ember, maga az amnézia. Onnan tudhatjuk, ebből a préselt galaxisból, ha kicsit utánajárunk, hogy Tito és Sztálin súlyos összeférhetetlensége igazából 1944 szeptemberében vált láthatóvá, ugyanis ekkor utazott Tito Moszkvába, hogy ott megdiskurálják – egy kis innivaló meg harapnivaló kíséretében – a Vörös Hadsereg jugoszláviai hadviselésének módját és feltételeit, ugyanis a szovjetek akkor már ott voltak úgymond ante portas. Tito Sztálin elvtársnak szólította házigazdáját, emez pedig Walternek kedves vendégét, ami Tito legkorábbi konspirációs nevének felelt meg a nemzetközi munkásmozgalomban, és az asztalra persze nem csak ropi került, hanem sok szép más is. Külön figyelmet érdemelt egy vörös kaviárból gondosan megformázott óriáscsillag amolyan előételként, amelyet aztán ecetes tokhal követett, nagy mennyiségű uborkával és további vodkával. Ezt grúz gulyásféleség váltotta fel az asztalon, majd roston sült csirke orosz módra savanykás gombakörettel és burgonyapufival, természetesen pikáns áfonyaszószban. Még el sem jutottak a súlyos grúz borokig, amikor megfagyott a levegő Sztálin ama elképzelése nyomán, hogy a jugó partizánok kerüljenek szovjet parancsnokság alá, továbbá az, hogy Tito netán tárgyalhatna a csetnikekkel is, akik akkorra már számára rég halálos ellenséget jelentettek. Hogy akaratát érvényesítse, alapszivacs Sztálin elvtárs úgy leitatta kedves Walterunkat immár a privát dácsájában, hogy az belehányt az ingujjába. Egész éjjel nem tudott aludni, csak dolgozott az agya vadul, s járt a lába a paplan alatt. Másnap, amikor Bánátig vitte a repülőgép, Attila egykori istállói fölé, utána a verseci reptérre, ahol is kiszállt, majd rövidesen meglátta, ahogy a szovjetek a román határvonalon átlépve elözönlik országát, mintha máris az övéké lenne, hát felment erősen a pumpa benne. Tudta, sosem felejti el Sztálin vacsoráját, amely örökre megülte a gyomrát. És gyűlöli Ázsiát.

Amikor az ördög végre úgy döntött, Visszarionovics elvtárs eleget teljesített ebben az árnyékvilágban, s magával vitte a maga kénköves dácsájába, Josip Broz leült kedvenc asztalához a péterváradi várban (a maga legnagyobb „dácsájában”), szeme sarkában Újvidékkel és a Dunával, pezsgőt bontott, méghozzá finom franciát, majd emelte poharát. Szó nélkül is mindenki tudta, mire isznak. Amikor az ital elfogyott, Tito hozatott még egy kört. Ekkor valaki halkan megkérdezte, ez meg most kinek az egészségére ürül, mire Broz tréfás kedvében hunyorított, ennyit szólván:

– Ferenc Jóskáéra!

Hiába jegyezték föl, elemzői soha nem jöttek rá, miért mondta ezt akkor és ott, még maga Vladimir Dedijer életrajzíró sem.

Aztán az elnök kihívatta a konyhából kedvenc, ügyes kezű magyar szakácsnőjét – akit a kitelepítendők közül anno az ő személyes parancsára szedtek le az egyik vonatról –, maga mellé ültette, majd sokáig trécselt vele magyarul, amiből a kísérete alig értett valamit, Titót azonban ez egyáltalán nem feszélyezte. Azon az estén arany fácánlevest ettek, meg túrós palacsintát sok-sok mazsolával, illetve diósat. Ázsia ide vagy oda, utóbbiba a diót egész durván darálták bele, mézzel édesítették, ráadásul kívülről is jól nyakon öntötték légyfogó sziruppal. Walter alig tudott betelni vele, annyira édesszájúnak bizonyult akkor este. A többieket végül azzal rémisztette meg, hogy egy kis egészségügyi sétát szeretne tenni a kazamatákban. Ám ettől utóbb neki is elmehetett a kedve. Inkább hátradőlt karfás székében, rápöfékelt, körülnézve hirtelen elkomorult:

– Miért van itt ekkora csend ebben a házban? Tán felakasztotta magát itt bánatában valaki?

Abban a szent minutumban tényleg csend lett – szerény könyvecskéjük csend-pillanatainak szinte legnagyobbika –, majd egy kis mozgolódás támadt az ajtónál, valaki diszkréten eltűnt a vörös szőnyeges folyosón, míg Josip Broz szórakozottan kékes karikákat fújt a levegőbe. A zenészek olyan gyorsan megérkeztek, mintha csak pisilni ugrottak volna ki.

Érdekes, a később majd megint fagyossá váló szovjet–jugoszláv enyhülés éppen ötvenhatban következett be. Abban az évben, amikor Magyarország kétségbeesett kísérletet tett az orosz iga alól való szabadulásra („a muszka pöcegödörből való kimászásra”), amelyet Tito a maga részéről képtelen volt tiszta szívvel támogatni. Valószínűleg sosem tudta megemészteni, hogy amikor ő bajban volt, a szomszédban az utolsó pállott szájú tizedes is azt üvöltözte katonáinak, hogy gyerünk az imperializmus láncos kutyáját herélni! Szakkifejezéssel élve: miskárolni . Nemesebb egyszerűséggel: tökön szúrni – és akkor még ez lett volna a legkevesebb. Ezen az emlékezetes ötvenhatos látogatáson Moszkvába Josip Broz kíséretében tartózkodott a később leváltott főrendőr, Aleksandar Ranković, ahogy Koča Popović vezérezredes is, kiemelkedő jugoszláv politikus, akit majd a szerb–horvát ellentétek sodornak le a politika színpadáról a hetvenes években, és aki ifjú korában Párizsban Breton szürrealista köréhez tartozott. (Persze, ebben nincs semmi különös, ha ismerjük például Lenin korai rokonszenvezését a dadaistákkal.) A látogatás a kibékülés látogatásává lett, amelyben a felek – immár rugalmasabban – leszögezték, hogy hát a szocializmusnak is természetesen különféle útjai vannak, fejlődésének aktuális szakaszában ez megkérdőjelezhetetlen, a szocialista országok közötti együttműködésnek pedig kölcsönös jóakaraton kell alapulnia. Kizárólag baráti kritikán és eszmecserén. Ököljog ebben nem szerepel.

A jugoszláv elnök majd’ százezres tömeg előtt tartott sikeres beszédet a Dinamó stadionjában, ahol elhalmozták virággal. A krónika megőrizte, hogy Hruscsov asztalán is szerephez jutott a vörös kaviár, azonban már nem abban a fantasztikus csillag-alakzatban; ahogy a csirke is, ezúttal azonban szalonnával töltött, ízletes májacskák formájában, hogy főfogásként szarvascomb kövesse a kötelező krumplival. Az áfonya itt átcsúszott a pitébe, az ecet pedig maradt kizárólag a salátában. Tito nem kért a tizenkét éves orosz vodkából, helyette – kiváló humorérzékről téve tanúságot – grúz konyakot óhajtott, ugye, jókora poharában és tikkadt szájüregében szakértői arcot vágva meglögybölendő.

JOSIP BROZ TITO, COMMUNIST WITH STYLE – vélekedtek róla nyugaton; az emberről, akit Winston Churchill barátjának nevezett, és nem csak a bagózásban.

Feljegyezték róla, erről a stílusos komcsiról, ugye, hogy Josip Broz milyen megkülönböztető szerepet tulajdonított mindenkor a tárgyalóasztal mellett az evőasztalnak, hogy planétánk hány és hány rangos politikusával, híres figurájával obedált, miként az is, mekkora örömmel gondolt mindig a közelgő evésre. Akkorával, hogy gyermeteg izgalma még a legsavanyúbb, leggyomorbajosabb vendégére is általában átragadt. A fotók alapján úgy tűnik Indira Gandhira is, aki aligha lehetett a zsíros levekben úszó falatok nagy kedvelője. Indira kipirultan ült asztalhoz, és kacagós jókedvében kislányos grimasszal kergette körbe vellájával a kis huncut horvát dödölléket. Vagy Erzsébet királynő például, akit a csevapcsicsa vett le nemes angol lábáról, meg a pljeskavica, méghozzá annyira, hogy szokásától eltérően – protokollt felborítva – sietett gratulálni a kitűnő étkekért, amelyek nevét még meg se tanulta (ahogy persze később sem).

Úgy tűnt, házigazdájának, ennek a legendás, szögletes balkáni arcnak a pöfékelését sokkal hajlandóbb volt elnézni kékharisnya Erzsébet, mint derék Winston Churchillét otthon.

Történetírói szerint Broz a Sztálinnal való szakítás után kezdett el egyre nagyobb utakat tenni széles e világban azzal a nyilvánvaló szándékkal persze, hogy – a régi szövetséges kapcsolatok ápolásán túl – új barátokra tegyen szert, és az utazás, illetve a vendégeskedés és a vendéglátás ugyanolyan szenvedélyévé vált, mint volt számára mindenkor a vadászat. Első útjainak egyike híres Konstantinápolyba vitte egyenest – később legendássá vált Galeb (Sirály) nevű hajóján, egy olasz banánszállítóból aknaszedővé alakított, kilőtt, majd felújított hajón –, ahol a kikötőben felállított, roskadásig megpakolt asztalok mellől, tufahiják és baklavák ragadós halmai felett már távolról integetett neki Köprülü pipiskedő külügyminiszter, a legendás Köprülü hadvezérek leszármazottja. A törököknek ajándékba Tito egy drágakővel kirakott handzsárt vitt, amelyet rég még Péterváradnál zsákmányoltak Savoyai Jenő emberei Damad Ali basa-pasától, s azt a jó szándék jeléül tüstént átnyújtotta fogadójának, aki nagy örömmel vette el mondván:

– Akkor most jól csodáljuk meg a fegyverkovács eme valódi remekművét, s miután szemünk betelt vele, ássuk el örökre!

Köprülü felemelte a görbe kardot, mindenki tapsolt, aztán hóna alá csapva a fegyvert ő is tapsintott egyet, mire megjelent egyik bizalmas embere, aki a handzsárt nyomban, szinte szökdécselve a boldogságtól elvitte. Mi lett vele, nem tudjuk. El valószínűleg nem ásta. Vagy éppenséggel igen? Ankarában utána maga a török elnök ölelte kebelére Titót, kicsit tárgyaltak, majd mentek is vacsorázni, ahol vicces hangulatban hasonlítgatták össze csevapcsicsáikat. A szerbet és bosnyákot a törökkel. Előtte válogatott török virágokból készült likőrt ittak, szerencsére Tito akkorra már megtanulta, hogyan lehet a koccintás után a többedik, feleslegessé vált kört kellő diplomáciával, ha netán már nem smakkol a pia: elutasítani. A vacsorát követően, amikor valódi kapadókiai dohány került arany szelencékben az asztalra, Josip szeretettel meghívta Dzsemált Nándorfehérvárra, Dzsemál pedig elfogadta, és még így társalogtak, pillanatra mindketten úgy érezték, sikerült helyrehozni azt, ami oly csúnyán elszúródott a történelemben, és ez ott hamisítatlan, felemelő boldogság lehetett. Tényleg. Két véletlenül épp őszinte politikus számára. (És igazán: török kamionsofőrről netán igen, katonáról azonban már aligha van miért szólni ebben a kiterebélyesült, jórészt háborús szövegben.)

Item. Jugoszlávia történetének és derék vezérünk nagy ebédjeinek világtörténelmi összefüggéseket teremtő, jóval bővebb krónikájában akár külön fejezetet is képezhetne mindaz a sok csodás étek, amelyet a domboruló hasát kedvelő Tito marsall az úgynevezett el nem kötelezettség kurzusát követő országok élenjáróival költött el.

A tömbön kívüli ázsiai és afrikai országokkal való barátkozás Jugoszlávia helyzetéből egyenes úton következett, és egészen a nyolcvanas évekig tartott, amikor is a kétpólusú világrend megingásával az el nem kötelezettség mozgalma értelmét veszítette. Belgrád olyan fontos szerepet játszott az antikolonializmus és a békés koegzisztencia politikájában, hogy a hatvanas évek elején például ott rendezték meg az el nem kötelezettek első csúcskonferenciáját. Josip Brozt személyesen az indonéz Ahmed Sukarnóhoz fűzték szembetűnően erős baráti szálak, ahogy az egyiptomi Gamal Abdel Nasszerhez ugyancsak, így gurmanisztikai szempontból – ha gazdasági eredményében nem is annyira – emlékezetes maradt Tito kiruccanása Balira, vagy az, amikor Egyiptomban előbb a Sirály fedélzetén, majd annak gyomrában látta szeretettel vendégül a vendéglátó elnököt, derék Gamal Abdelt.

A hajó asztalánál ekkor jelen volt Jugoszlávia két legnagyobb írója közül Miroslav Krleža is, miután Broz úgy döntött, inkább őt fogadja kegyeibe, mint a ridegebb, távolságtartóbb, idegesebb gyomorrendszerű Ivo Andrićot, akit mindössze egyszer hívott meg egy kis harapnivalóra. Méghozzá közvetlenül a Nobel-díj odaítélését követően, utána sose többé. Lehet, el se olvasta soha a Híd a Drinán t, míg a Glembay-család ot kifejezetten kedvelte. (Egyébként a szerb írónak tekintett boszniai Andrić is állítólag horvát anyától és horvát apától származott, ez azonban mit sem változtatott a helyzeten.)

Valaki – aki csaknem egész életét Tito szolgálatában töltötte el amolyan előkóstolóként, képzettsége szerint kémikus – vallja, hogy szinte minden egyes falatot a lehető leglelkiismeretesebben vizsgált át, toxikológiai szempontból is, és csak a legminőségesebb, „A” jelzésű ételek kerülhettek fogyasztásra.

Mindennapos gyakorlatuk közben az orosz tapasztalatokra támaszkodtak leginkább, ugyanis az oroszok módszere tűnt legkidolgozottabbnak vezető emberek megmérgezésének gyakorlati kivédésére. Tito újabban megjelent horvát történelmi szakácskönyve úgy tudja, ötvennyolcban azon a Balin, amelyet sokan az istenek szigetének tartanak, roskadásig volt az asztal eleje mindenféle jóval: cuppogós kagylókkal, ollóikat csattogtató rákokkal, kancsal polipokkal, amelyeket ott helyben megsütve, lecitromozva lehetett bekapkodni. Volt, aki nyersen habzsolta a tenger gyümölcseit, Tito azonban nem ütközött meg ezen, hatalmasat evett a tengeri salátába göngyölt fürjekből is, meg az indonéz kacsából, végezetül a trópusi gyümölcsök sokaságából, nem utolsósorban a számtalan féle-fajta fagylaltból, hogy mindezt nagy pohár hideg ginnel öblítse le befejezésül. Ez a valaki úgy tudja, Broz mindössze egyszer utasított ételt vissza, méghozzá a kínai verebet. Megfagyott ettől (is) a levegő, Tito azonban kivágta a rezet azzal, hogy képtelen enni a madarak proletáriátusából. Mindenki jót nevetett, némi maszat mégis maradt az ünnepi fotón, mert a jugoszláv–kínai kapcsolatok csak a hetvenes évek végére rendeződtek Hua Kuo-feng kínai pártfőtitkár belgrádi látogatásával.

Josip Broz Tito ritkán ivott sört, de ha mégis az került elébe, akkor annak cseh sörnek kellett lennie, mert hogy Jugoszlávia a hozzá földrajzilag közelebbi országok közül leginkább Csehszlovákiával kereste a kapcsolatokat, meg Romániával. A Csehszlovákiával való barátságot nem mellékes mód jobb körökben eléggé beárnyékolta, hogy a jugoszláv államfő ha nem is hivatalosan, de a híres prágai tavasz idején a maga részéről beleegyezett az ott beinduló demokratikus folyamatok eltiprásába, ugyanakkor a románokkal való haverságot ilyesmi nem terhelte. A nyolcvanas évek végén lezajlott romániai eseményekben minden kétely ellenére valószínűleg mégiscsak rendesen kivégzett Ceausescu Tito gyakori vendégének számított. Így például Brioni szigetén járt épp forrongó hatvannyolcban, ahol házigazdájával a kétoldali kapcsolatok, a folyvást fokozódó nemzetközi helyzet, nem utolsósorban a nemzetközi munkásmozgalom időszerű kérdéseit vitatták meg, utána ültek csak ebédasztalhoz. Ceausescu akkoriban szigorú diétájára hivatkozva a saját szakácsával főzette meg a maga vegetáriánus eledelét, a külalakra nem épp első osztályú nyamit, és csak otthonról vitt szörpöket fogyasztott – piros szívószállal. Ám annál nagyobb étvágyat mutatott vadászat közben, ahol is lőtt mindenre, ami csak mozgott, és amíg bő muníciója tartott. Aztán Titótól kunyerált még egy marék patront.

(Apropó: ’68. Tito a maga „hatvannyolcát” odahaza vér és túl nagy füst nélkül megoldotta azzal, hogy igazat adott a lázongó egyetemistáknak, melléjük állva mintegy virágszálat tűzött puskacsöveikbe, s itt ez az esemény több figyelmet nem is érdemel.)

Item 2. Josip Broz Tito volt az első szocialista politikus, aki a kubai válság után az Egyesült Államokba látogatott. Tito sosem táplált különösebb szimpátiát Fidel Castro iránt, így nem esett nehezére a dolog. Washingtonban John F. Kennedy libamájjal töltött gombákkal, kanadaiszarvas-szeletekkel, ananászkoktéllal, nem utolsósorban válogatott kaliforniai borokkal igyekezett kedveskedni neki. Közöttük egy olyan palackkal, amelynek oldalán egy büsztszerű dombormű őrizte a kaliforniai borkultúra atyjának emlékét. Tito tudott Haraszthy Ágostonról, szóvá is tette, hogy ez az ember azon a területen született egykor, amely újabban az ő országához tartozik, mire Kennedy mosolyogva bólintott, poharát koccintásra emelve. Baráti eszmecseréjük az általános világpolitika helyzetéről, a délkelet-ázsiai eseményekről, Jugoszlávia és Amerika közeledéséről, valamint a teniszezés és a szivarozás összeférhetetlenségéről szólt. Látszott, hogy Kennedy hisz Amerika jóságában és igazságában, következésképp annak erejében, de nem fölényeskedett Titóval, ámbátor megállapította: nagy nap lesz az, amikor egyszer Jugoszláviába’ is eljő Amerika. Utána egy kicsit hallgattak, mint akik kifogytak a szóból. Lehet, Tito Jacqueline Kennedy elbűvölő szépségén törte fejét, John pedig Marilyn Monroe vértolulást előidéző mosolyán, de ezt már innen aligha lehet pontosan megállapítani.

Évekkel később egyszer Jacqueline tíznapos adriai kiránduláson vett részt, amikor is Tito nevében Marijan Kocković festő, szobrász, az aktok nagy kedvelője látta el a kísérő szerepét. Hogy Broz ott settenkedett-e valahol a közelben, kérdés. Tény, hogy végül pompás mimózasalátás ebédet rendezett Elizabeth Taylor és a Sutjeska című partizánfilm nőszereplői számára, amelyre John F. Kennedy özvegyét is meghívta. Köztudott, hogy Josip Broz és Jacqueline Lee Bouvier baráti kapcsolata akkor is megmaradt, amikor utóbbi feleségül ment Arisztotelész Onasszisz görög multimilliomoshoz.

Tito (tehát) szerette a művészeket, akik úgyszintén gyakori vendégek voltak nála, így például a világhírű Ivan Meštrović. Kifejezetten kedvelte a színészeket, például Orson Wellest, de legjobban a színművésznőket imádta, például Sophia Lorent, Jovanka Budisavljević kapitány nőiesebb változatát. Elbűvölő szépségével Sophia nem csak Titót vette le zömök lábáról, hanem mindenkit, akivel gyakori látogatásai során kapcsolatba került. De nem csupán káprázatos gyönyörűségével aratott ez a vérbeli latin nő, hanem közvetlenségével, csodálatos temperamentumával is. Szívesen húzott kötényt magára, majd beállt a konyha népe közé, hogy kigyúrja és mesterien ellapítsa a maga olasz tésztáját, ahogy azt a saját anyukájától tanulta rég napsütötte Itáliában, Róma örök városában. Ilyenkor egészen kipirult a dögönyözésben két szép orcája, valósággal csattogott két formás kebele, míg Tito ott álldogált mellette, szemén sötét napszemüveggel. Talán azért, ne legyen olyan feltűnő, hol állapodott meg megbabonázott tekintete. A híres szexbomba, Gina Lollobrigida is eljött lefényképezni Titót, mire Tito sem maradt adósa: gyorsan ő is lefényképezte Lollobrigidát. A korábban, ifjabb esztendeiben banánszoknyás Josephine Bakerrel tréfából erotikus táncot lejtettek, csak utána láttak neki a hagymás ételeknek. Aztán meg egyszer egy Lollobrigida szerű jugoszláv énekesnő férje kezdett üvöltözni agyalágyultan, hogy „az az állat megkúrta a feleségemet”, ám gyorsan elcsendesült. Mielőtt még rendesen tudatosult volna, hogy ki kúrt meg kit.

Ki tudja, milyen elégtételt kapott elveszített férfiúi becsületéért. Talán a legnagyobb elefántagyart, amelyet elnökünk valaha is lőtt? Mondhatni: abból kijöhetett sok-sok szép vacsora.

Josip Broz Tito életrajzírói rendre úgy tudják, messze földön híres alanyuk az össz művészeti ág közül legjobban a filmet kedvelte, gyakorta ellátogatott a Sutjeska forgatására, egyáltalában: szerette a mozit. A férfi színészek közül – említett Orson Welles és John Wayne mellett – Taylor férjét, Richard Burtont tartotta igazán nagyra; lenyűgözte Richard Nagy Sándor szerepében, így amikor felvetődött, hogy Burton alakítaná őt a Sutjeska grandiózus partizán filmeposzában, Tito lelkesen helyeselt. A Burton házaspár majdnem egész hónapot töltött Jugoszláviában, ebből elég sokat Tito asztalánál, ahol is a két férfi egymásra lelt a jeges Black & White élvezetében, amiben Elizabeth se maradt le nagyon. Ő ugyan kevesebbet ivott, de a jeget, mint olyat, feleslegesnek tartotta bele. Persze, minduntalan érzékeny torkára hivatkozott, s oly ártatlanul nézett Titóra azzal a két tengerkék szemével Liz, hogy nem létezhetett olyan férfi, aki el ne olvadt volna tőle. Jovanka pedig egyenest hidegrázást kapott ugyanettől, persze igyekezett nem mutatni. Természetesen őt inkább Burton tekintete varázsolta el. Burton sarmőré, aki az elnök feleségének kedvenc koktéljára célozva a fehér ruhában pompázó, sötét hajú Jovanka Brozt egyszer a legszebb White Ladynek titulálta. (White Lady = három deci citromlé, egy deci Gordon gin és egy deci Maraschino – jól összekeverve.)

És akkor most? Hogyan tovább? Nahát, köztudott volt, hogy Tito hajlamos elereszteni a füle mellett orvosainak tanácsát, amiben Jovanka is csak asszisztálni volt képes, így alakulhatott ki például diétás napjaik étrendje, amely reggelire nagy adag szalonnás rántottát látott elő, húsos lecsót és sült házikolbászt ebédre, valamint bárányhúst vacsorára. Vagy marhahúst mindhárom étkezésre. Persze, ezekről a napokról az alkohol szigorúan száműzve, de borral vagy nélküle, dallal vagy sem: utóbb halaszthatatlanul eljő az este. Krisztus urunk 1980. évének májusában, a sok Hencidától-Boncidáig után: Ljubljanában elérkezett az a bizonyos utolsó, valószínűleg immár igencsak vékonyka vacsora, egy szál pirítóssal (fokhagyma nélkül), amely szomorú vacsorának senki avatatlan kívülről nem lehetett szemtanúja, és amelyet már érintettünk – széles Dunánk pittoreszk és pikareszk Gibraltárján hajózva.

*

Balkanski klub mađarske književnosti

Atila Balaž: Kom’ sever, kom’ jug

BROD SREĆNIH

Čudesna je stvar Gutenbergova galaksija: da je nema, trebalo bi je izmisliti, ali kad već postoji, ne treba pustiti da propadne. Ta, toliko toga nam je sačuvala da bismo usled njenog nedostatka ili odsustva bili kao čovek bez sećanja, kao amnezija sama. Otuda, iz ove ispresovane galaksije, možemo saznati, ako se malo raspitamo, da je neslaganje između Tita i Staljina uistinu postalo uočljivo u septembru 1944. Naime, tada je Tito putovao u Moskvu, kako bi tamo – uz poneko pićence i meze – prodiskutovali načine i zadatke ratovanja Crvene Armije u Jugoslaviji, jer Sovjeti su tada već bili takoreći ante portas. Tito se svom domaćinu obraćao sa druže Staljin, a ovaj svome dragom gostu sa Valter, što je odgovaralo najstarijem Titovom konspirativnom imenu u međunarodnom radničkom pokretu, a na stolu su se naravno nalazile ne samo grickalice nego i mnoge druge đakonije. Naročitu pažnju pobuđivala je ogromna zvezda pažljivo oblikovana od crvenog kavijara, predjelo nakon kojeg je sledila jesetra u sirćetu, uz velike količine krastavca i još vodke. Ovo je na stolu smenio nekakav gruzijski paprikaš, a zatim piletina na roštilju na ruski način, sa kiselkastim umakom od pečuraka i kroketima od krompira, naravno, u pikantnom sosu od borovnica. Još nisu ni stigli do teških gruzijskih vina, kada se zaledio vazduh pred Staljinovom zamisli da jugoslovenski partizani potpadnu pod sovjetsku komandu, kao i to da Tito slučajno ne pregovara sa četnicima, koji su već odavno za njega predstavljali smrtnog neprijatelja. Kako bi svoju volju overio, upijač drug Staljin je tako napio našeg dragog Valtera u svojoj privatnoj dači, da se ovaj ispovraćao u rukav od košulje. Cele noći nije mogao da spava, mozak mu je radio kao lud, a noge su mu se pomerale pod jorganom. Sutradan, kada ga je avion odvezao do Banata, nad Atiline nekadašnje štale, a zatim na vršački aerodrom, na kojem je izašao, ubrzo je video kako Sovjeti, prešavši preko rumunske granice, zaposedaju njegovu zemju kao da je njihova, zbog čega mu je skočio pritisak. Znao je da nikada neće zaboraviti Staljinovu večeru, koja mu je presela zauvek. Kao ni to da mrzi Aziju.

Kada je đavo konačno odlučio da je drug Visarionovič obavio svoju dužnost na ovom svetu, i poveo ga sa sobom u svoju sumpornu daču, Josip Broz je seo za svoj omiljeni sto u petrovaradinskoj tvrđavi (u svojoj najvećoj „dači“), krajičkom oka posmatrajući Novi Sad i Dunav, otvorio je šampanjac, štaviše francuski i podigao čašu. I bez reči je svako znao čemu nazdravljaju. Kada je piće popijeno, Tito je naručio još jednu turu. Tada je neko tiho upitao za čije zdravlje se ispija ova čaša, na šta je Broz u šaljivom raspoloženju namignuo, rekavši samo:
– Za Franca Jošku!

Uzalud su pribeležili njegovi analitičari, čak ni sâm Vladimir Dedijer, pisac Titove biografije, nikada nije utvrdio zašto je to rekao tada i tamo. Nakon toga je predsednik pozvao iz kuhinje svoju omiljenu, spretnu, mađarsku kuvaricu – koju su, među onima koji će biti iseljeni, na njegovu ličnu naredbu onomad skinuli sa voza –, postavio je pred sebe i dugo čavrljao na mađarskom, od čega njegova pratnja jedva da je išta razumela. Međutim, Titu to nimalo nije smetalo. Te večeri su jeli zlatnu supu od fazana i palačinke sa sirom, sa puno suvog grožđa i orasima. Azija, ovako ili onako, tek potonje su orahe samleli sasvim krupno, zasladili ih medom, povrh svega dobro ih prelili lepljivim sirupom. Valter je jedva uspeo da se obuzda, toliko mu je te večeri prijalo slatko. Na kraju je ostale prestrašio svojom željom da se iz zdravstvenih razloga malo prošeta po kazamatima. Ali, docnije ga je prošla volja za tim. Radije se zavalio u svojoj naslonjači, pućkao i, osmotrivši unaokolo, odjednom se namrštio:
– Zašto je ovolika tišina u ovoj kući? Nije se valjda od tuge ko obesio?

Dakle, u tom svetom času zaista je zavladala tišina – skoro najveća tišina svetih trenutaka njihove skromne knjižice –, zatim se čulo tiho komešanje na vratima, neko je diskretno zamakao niz hodnik sa crvenim tepihom, dok je Josip Broz u vazduh zamišljeno ispuštao plavičaste oblačiće. Muzičari su se vratili veoma brzo, kao da su izašli samo na piš-pauzu.

Zanimljivo, ponovno zahlađenje u jugoslovensko-ruskim odnosima usledilo je baš ‘56. Te godine, kada je Mađarska izvršila očajnički pokušaj/eksperiment oslobađanja od ruskog jarma („izbavljenje iz ruske septičke jame“), koje Tito nije mogao da podržava mirne duše. Verovatno nikada nije mogao da svari to što je u vreme kada je on bio u nevolji, u susedstvu i poslednji žvalavi desetar vikao svojim vojnicima: „Idemo da kastriramo okovano pseto imperijalizma“! Stručnim jezikom rečeno:uštrojimo. Plemenitijom jednostavnošću: da ga uhvatimo za jaja – a tada bi to bilo najmanje što bi mu se desilo. Tokom te znamenite posete Moskvi, u pratnji Josipa Broza nalazio se glavni policajac Aleksandar Ranković, koji će kasnije biti smenjen, kao i general-pukovnik Koča Popović, istaknuti jugoslovenski političar, koga će, tokom sedamdesetih godina, sa političke pozornice zbaciti njegovi srpsko-hrvatski protivnici, a koji je u svojoj mladosti, u Parizu, pripadao Bretonovom nadrealističkom krugu. (U tome, naravno, nema ničeg posebnog, ako poznajemo, recimo, rane Lenjinove simpatije prema dadaistima.) Poseta se pretvorila u posetu pomirenja, tokom koje su strane – sada već fleksibilnije – zauzele stav da i socijalizam ima, naravno, različite puteve, u ovom trenutku razvoja to se ne može dovoditi u pitanje, a zajednička saradnja socijalističkih zemalja mora da se zasniva na uzajamnoj dobroj volji. Isključivo na prijateljskoj kritici i razmeni stavova. Zakon sile ovde ne učestvuje.

Predsednik Jugoslavije održao je uspešan miting pred masom od skoro sto hiljada posetilaca na stadionu Dinama, gde su ga obasuli cvećem. Hroničari su zapisali da se i na Hruščovljevom stolu nalazio crveni kavijar, međutim ne u onom fantastičnom obliku zvezde; kao i piletina, ovaj put punjena slaninom, u obliku malecnih, ukusnih džigerica, da bi kao glavno jelo usledio but od jelena sa obaveznim krompirom. Borovnicu je zamenila pita, a sirće je ostalo isključivo u salati. Tito nije tražio dvanaestogodišnju rusku vodku, umesto nje – pokazavši time svoj vanredni smisao za humor – želeo je gruzijski konjak, je li, u povećoj čaši, koji bi valjalo znalački promućkati u ustima.
JOSIP BROZ TITO, COMMUNIST WITH STYLE – bilo je mišljenje koje je vladalo o njemu na Zapadu; o čoveku koga je Vinston Čerčil zvao svojim prijateljem, i to ne samo u purnjanju. Zapisali su o njemu, o ovoj skockanoj komunjari, je l’ te, kako je Josip Broz uvek, osim pregovaračkom stolu, veliki značaj davao i stolu za ručavanje, sa koliko je znamenitih političara i poznatih likova sa cele planete obedovao, kao i to koliko se radovao svakom sledećem obroku. Toliko da se to detinjasto uzbuđenje prenosilo čak i na najmrzovoljnijeg gosta ili na onog sa stomačnim problemima. Po fotografijama se čini, čak i na Indiru Gandi koja teško da je mogla biti ljubitelj zalogaja koji plivaju u masnom saftu. Indira je pocrvenevši sela za sto i u kikotavom dobrom raspoloženju, sa detinjim izrazom lica, viljuškom jurila male vragolaste hrvatske taške sa sirom. Ili recimo kraljica Elizabeta, koju su ćevapčići oborili sa plemićkih engleskih nogu, kao i pljeskavica, i to u tolikoj meri da je suprotno svojim navikama – kršeći protokol – požurila da čestita na odličnim jelima, čija imena nije još ni naučila (niti će kasnije to učiniti).

Činilo se da je Elizabeta plavih čarapa bila mnogo spremnija da zbog pušenja progleda kroz prste svom domaćinu, tom legendarnom, ćoškastom balkanskom licu, nego čestitom Vinstonu Čerčilu kod kuće.

Prema istoričarima, Broz je nakon raskida sa Staljinom počeo da odlazi na sve duža putovanja po belom svetu, verovatno sa namerom da – osim negovanja veza sa starim saveznicima – stekne nova prijateljstva; pritom su mu putovanja, ta uzajamna gošćenja, postala podjednako velika strast kao što je to nekada bio lov. Jedno od njegovih prvih putovanja vodilo ga je pravo u čuveni Konstantinopolj – na brodu po imenu „Galeb“, minolovcu koji je nastao od jednog italijanskog broda za prevoz banana, potom preuređenom i pretvorenom u legendu – gde mu je u luci, pored postavljenih, prepunih stolova, nad lepljivim gomilama tufahija i baklava, već izdaleka, podižući se na prste, mahao ministar inostranih poslova Keprili, potomak čuvenog vojskovođe Keprilija. Tito je Turcima na poklon poneo jedan handžar optočen dragim kamenjem, koji je nekada davno kod Petrovaradina zaplenila posada Eugena Savojskog od Damad Ali Paše. U znak dobre volje, predao ga je odmah svome domaćinu, koji ga je sa velikom radošću prihvatio, rekavši:

– Pogledajmo onda dobro ovo istinsko remekdelo oružara i kad nam se oči njime napune, zakopajmo ga zauvek!
Keprili najpre podiže iskrivljeni mač – svi su aplaudirali – da bi potom i sam malo tapšao, stavivši oružje pod pazuh. Tada se pojavio jedan od njegovih poverljivih saradnika, koji je handžar odmah, skoro poskakujući od radosti, odneo. Šta je sa njim bilo, ne znamo. Verovatno ga nije zakopao. Ili baš naprotiv, jeste? Tita je potom, u Ankari, na grudi privio turski predsednik lično, malo su pregovarali, a zatim otišli da večeraju, pri čemu su u šaljivom raspoloženju poredili turske i jugoslovenske ćevapčiće. Srbe i Bošnjake sa Turcima. Pre toga su pili liker od biranih turskih cvetova, srećom Tito je do tada već naučio kako se može, nakon kucanja, odbiti suvišna tura, prikladnim diplomatskim sredstvima, ako piće slučajno više ne prija. Nakon večere, na sto je dospeo pravi kapadokijski duvan u zlatnoj kutijici, Josip je srdačno pozvao Džemala u Nandorfehervar¹, Džemal je to prihvatio i dok su tako ćaskali, na trenutak su obojica imali osećaj da su uspeli da isprave ono što se tako ružno bespovratno pokvarilo u istoriji. Zaista, mogla je to biti prava pravcijata sreća za obojicu, sasvim slučajno iskrenih političara. (I uistinu: za turskog kamiondžiju možda i jeste, dok bi se o vojniku već jedva nešto moglo reći u ovom opširnom, u dobroj meri ratnom tekstu.)

Item 1. U prilično obimnoj hronici koja bi prikazivala istoriju Jugoslavije i obilne ručkove našeg čestitog vođe, koji su stvarali uzajamnu povezanost svetske istorije, posebno poglavlje bi svakako zasluživala sva ona čudesna jela, koja je maršal Tito, ljubitelj svog povelikog stomaka, konzumirao sa predvodnicima nesvrstanih zemalja. Prijateljstvo sa azijskim i afričkim zemljama koje ne pripadaju nijednom bloku, direktno je sledilo iz situacije u Jugoslaviji i trajalo sve do osamdesetih godina, kada je usled poljuljanosti bipolarnog svetskog poretka pokret nesvrstanih izgubio svoj značaj. Beograd je igrao tako važnu ulogu u politiciantikolonijalizma i miroljubive koegzistencije da je, na primer, početkom šezdesetih godina tamo organizovana prva glavna konferencija nesvrstanih zemalja. Josipa Broza su sa Indonežaninom Ahmedom Sukarnoom kao i sa Egipćaninom Gamalom Abdelom Naserom, vezivale izuzetno jake prijateljske veze. Iz gurmanske perspektive – ako iz ekonomske i ne toliko – ostao je upečatljivi Titov izlet na Bali, ili kad je u Egiptu, najpre na palubi „Galeba“, a potom i u njegovoj unutrašnjosti, srdačno ugostio gostoprimljivog predsednika, čestitog Gamala Abdela. Tom prilikom je za brodskim stolom bio prisutan i jedan od dvojice najvećih jugoslovenskih pisaca, Miroslav Krleža, pošto je Broz odlučio da će ipak radije njega obasuti milošću, nego hladnog i vazda distanciranog Ivu Andrića, koji je pored ostalog imao i slabiji probavni trakt, zbog čega ga je samo jedanput pozvao da nešto prezalogaje. Bilo je to neposredno nakon dodeljivanja Nobelove nagrade, kasnije više nikada. Moguće je da nikada nije ni pročitao Na Drini ćuprija, dok je Glembajeve izričito voleo. (Inače, i bosanski pisac koji se smatra srpskim, Andrić, navodno je poticao od majke Hrvatice i oca Hrvata, međutim to je ostalo bez ikakvog uticaja.)

Neko, ko je skoro čitav život proveo kod Tita u službi, kao degustator, inače po struci hemičar – priznaje (u velelepnoj i raskošnoj knjizi Anje DrulovićTitova kuharica, koja ovde služi kao jedan od osnovnih izvora!) da je skoro svaki pojedinačni zalogaj prekontrolisao najsavesnije moguće, i iz toksikološke perspektive, te da su samo najkvalitetnija jela, sa oznakom „A“ mogla da budu konzumirana. Tokom svakodnevne prakse najradije su se oslanjali na ruska iskustva. Naime, ruski metod se činio najrazvijenijim za praktičnu odbranu vodećih ljudi od trovanja. Nedavno objavljeni Titov hrvatski istorijski kuvar beleži da je ‘58. na tom Baliju, koji mnogi smatraju ostrvom bogova, sto bio pretrpan svakakvim đakonijama: zvonkim školjkama, rakovima sa zveckavim makazama, razrokim polipima, ispečenim tamo u mestu, koji su mogli da se jedu preliveni limunovim sokom. Bilo je onih koji su morske plodove gutali sirove, međutim Tito se ovome nije čudio, dosta je pojeo i od prepelice urolane u morsku salatu i od indonežanske patke, konačno i od mnoštva tropskog voća (ali ne i na poslednjem mestu) i od bezbroj vrsta sladoleda, da bi sve to na kraju zalio velikom čašom hladnog džina. Taj neko zna da je Broz samo jednom vratio jelo, i to kineskog vrapca. (I) Od ovoga se sledio vazduh, međutim Tito je neprijatnu situaciju preokrenuo u svoju korist rekavši da nije u stanju da jede bilo šta iz ptičjeg proletarijata. Svi su se slatko nasmejali, ali je jedna mrlja ipak ostala na prazničnoj fotografiji, jer su se jugoslovensko-kineski odnosi sredili tek krajem sedamdesetih godina, beogradskom posetom kineskog glavnog sekretara partije, Hua Kuo-fenga.
Josip Broz je retko pio pivo, ali ukoliko je ipak dospelo pred njega onda je to moralo biti češko pivo, jer je Jugoslavija od svih zemalja koje su joj geografski bile bliske najradije uspostavljala kontakte sa Čehoslovačkom, i Rumunijom. Na prijateljstvo sa Čehoslovačkom, na nimalo sporedan način, u boljim krugovima, senku je bacalo to što se jugoslovenski predsednik, ako i nezvanično ali barem u svoje ime, tokom čuvenog Praškog proleća složio sa time da se demokratski tok uguši, dok sa druge strane, ortačenje sa Rumunima nije bilo opterećeno nečim takvim. U događajima koji su se odigrali krajem osamdesetih godina, uprkos svakoj sumnji regularno pogubljen Čaušesku, smatran je Titovim čestim gostom. Tako je recimo na Brionima boravio upravo te vrele šezdesetosme, gde je sa svojim domaćinom razgovarao o bilateralnim odnosima, o sve težoj međunarodnoj situaciji i ne na poslednjem mestu, o savremenim pitanjima međunarodnog radničkog pokreta, da bi tek nakon toga seli za sto za ručavanje. Čaušesku je baš tada, pozivajući se na svoju strogu dijetu, naredio da mu njegov lični kuvar skuva vegetarijanski obrok, naizgled ne baš prvorazredni njam-njam, a konzumirao je samo sirupe koje je poneo od kuće – crvenom slamčicom. Dakako, daleko je veći apetit pokazivao u lovu, gde je pucao na sve što se kreće, dok mu nije ponestalo municije. Posle je od Tita iskamčio još jednu šaku metaka.

Item 2. Josip Broz Tito je bio prvi socijalistički političar koji je posetio Sjedinjene Države nakon kubanske krize. Tito nikada nije gajio naročite simpatije prema Fidelu Kastru, tako da mu stvar nije teško pala. U Vašingtonu se Džon F. Kenedi trudio da mu udovolji pečurkama punjenim guščijom džigericom, šniclama od kanadskog jelena, koktelom od ananasa i ne na poslednjem mestu, kalifornijskim vinima. Među bocama, nalazila se jedna ispupčena bista koja je čuvala uspomenu na oca kalifornijske vinske kulture. Budući da je znao za Agoštona Harastija, Tito je spomenuo kako se taj čovek rodio na teritoriji koja u novije vreme pripada njegovoj zemlji, na šta je Kenedi smešeći se klimao glavom, podižući pritom čašu da bi se kucnuli. Kao dva prijatelja, razmenjivali su mišljenja o opštoj političkoj situaciji, o događajima u jugoistočnoj Aziji, o približavanju Jugoslavije i Amerike, zatim o nespojivosti tenisa sa pušenjem tompusa. Videlo se da Kenedi veruje u dobrotu i pravednost Amerike, dakle i u njenu snagu, ali se nije pravio nadmoćanim pred Titom, mada je konstatovao da: će biti veliki dan jednom kada i u Jugoslaviju dođe Amerika. Nakon toga su malo ćutali, kao da su ostali bez reči. Moguće, da je Tito lomio glavu nad očaravajućom lepotom Žakline Kenedi, a Džon nad osmehom Merilin Monro od koje bi se uzburkala krv u žilama, ali to bi se odavde teško moglo tačno utvrditi.

Tito je (dakle) voleo umetnike, koji su mu bili česti gosti, kao na primer svetski poznat Ivan Meštrović. Izričito je voleo glumce, na primer Orsona Velsa, ali je najviše obožavao glumice, na primer Sofiju Loren, ženstveniju varijantu kapetana Jovanke Budisavljević. Očaravajućom lepotom Sofija nije samo Tita oborila sa zdepastih nogu, nego svakoga sa kim je, tokom čestih poseta, stupila u kontakt. Ali ova vatrena južnjakinja nije trijumfovala samo zaslepljujućom lepotom, nego i svojom neposrednošću i čudesnim temperamentom. Rado bi pripasala kecelju i otišla u kuhinju, među poslugu, kako bi umesila i majstorski razvukla sopstveno italijansko testo, onako kako je to nekada davno učila od svoje mame u suncem obasjanoj Italiji, u večnom gradu Rimu. Tada bi joj lepo lice potpuno porumenelo od mešenja, čvrste grudi bi takoreći pucale, dok je Tito stajao tamo, pored nje, skriven iza tamnih naočara kako ne bi bilo upadljivo gde mu se zaustavio omađijani pogled. I čuvena seks-bomba Đina Lolobriđida je došla da fotografiše Tita, na šta Tito nije ostao dužan: brzo je i on fotografisao Lolobriđidu. Sa Džozefinom Beker, ranije, u mladosti, poznatoj po suknji od banana, prvo je iz štosa odigrao erotski ples i tek nakon toga su prionuli na jela puna luka. Kasnije se desilo da je muž jedne jugoslovenske pevačice, koja je ličila na Lolobriđidu, počeo da urla kao malouman, da „mu je ova životinja pojebala ženu“, ali je ubrzo utihnuo. Pre nego što se zaista saznalo ko je koga pojebao.

Ko zna kakvu je satisfakciju dobio za izgubljenu mušku čast. Možda najveću slonovu kost koju je predsednik ikada ulovio? Reklo bi se: od toga se moglo napraviti puno lepih večera.

Svi biografi Josipa Broza Tita odreda znaju da je opšte poznata stvar kako je od svih umetnosti najviše voleo film, često je posećivao snimanjeSutjeske, sve u svemu: voleo je bioskop. Među muškim glumcima – pored Orsona Velsa i Džona Vejna – muža Tejlorove, Ričarda Bartona, smatrao je uistinu velikim; Ričard ga je očarao u ulozi Aleksandra Velikog. Kada se pojavila mogućnost da Barton igra njega u grandioznom partizanskom filmskom epu Sutjeska, Tito je to zdušno odobravao. Bračni par Barton proveo je u Jugoslaviji skoro čitav mesec, dosta vremena za Titovim stolom, gde su se dva muškarca našla u uživanju ledenog Black&White-a, u čemu ni Elizabet nije mnogo zaostajala. Doduše, ona je manje pila, ali led, kao takav, smatrala je suvišnim u njemu. Naravno, Liz se svakog trena žalila na osetljivo grlo i tako je nevino gledala u Tita tim morsko plavim očima, da nije postojao muškarac koji se ne bi istopio. A Jovanku je zbog toga podilazila jeza, ali se naravno trudila da to ne pokazuje. Naravno, nju je više očarao Bartonov pogled. Šarmera Bartona, koji je, ciljajući na omiljeni koktel predsednikove supruge, Jovanki Broz jednom prilikom dodelio titulu najlepše White Lady. (White Lady = 3 dl limunovog soka, 1 dl Gordon džina i 1 dl Maraskina – dobro promućkano.)

I šta sad? Kako dalje? Pa, bilo je opšte poznato da je Tito bio sklon da prečuje savete lekara, u čemu je i Jovanka mogla samo da asistira. Tako je mogao nastati na primer režim ishrane tokom onih dana kada su bili na dijeti, koji je predviđao veliku kajganu sa slaninom za doručak, đuveč sa mesom i pečene domaće kobasice za ručak, kao i jagnjetinu za večeru. Ili junetinu za sva tri obroka. Naravno, u ovim danima je alkohol bio strogo zabranjen, ali sa vinom ili bez njega, sa pesmom ili bez nje: neumitno je dolazilo veče. Leta gospodnjeg 1980, nakon mnogo večera od Vardara pa do Triglava, u Ljubljanu stiže ta izvesno poslednja, svakako vrlo tanušna večera – jedan komad tosta (bez belog luka), ona tužna večera kojoj niko nekompetentan nije mogao svedočiti, i koju smo već dotakli, brodeći po pitoresknom i pikarskom Gibraltaru širokog nam Dunava.

Prevela Sandra Buljanović

Forrás: www.zetna.org